THE KORPORACIJA

U današnjem svijetu okruženi smo informacijama o velikim korporacijama, iliti, prema hrvatskom standardnom književnom jeziku - trgovačkim društvima. Baš je kompliciran taj naš jezik ha? A možda i zakon? No, nastavimo dalje s tim velikim igračima kako ih neki vole nazivati. Upitate li prosječnu hrvatsku bakicu na placu Dolac: „Bakice, što je to korporacija?“, velika je vjerojatnost da će se zbuniti ili reći da je to neka velika firma poput one Todorićeve ili čiji li je već Agrokor. 

Međutim, stvar je znatno kompleksnija. Korporacija je danas osnovna i najutjecajnija institucija. Moderna korporacija ima mnogo više snage i utjecaja od onih nekadašnjih. Prema filmu, korporacija je umjetno stvorena skupina pojedinaca koji rade zajedno kako bi pokušali ostvariti zaradu svojim dioničarima. Definirana je kao sveprisutna, zavodljiva i nemoralna institucija koja dominira današnjicom. Osnovana je prema zakonu i ima vrlo specifične ciljeve. Korporacija se smatra pravnom osobom koja može posuditi novac, može tužiti i biti tužena, može poslovati, ostvarivati profit, itd. Ipak, karakteristike osobnosti korporacije se znatno razlikuju od karakteristika fizičke osobe. Korporacija kao pravna osoba nema moralnu savjest, ne može raditi mnoge fizičke aktivnosti i brine samo o svojim dioničarima, a ne i o drugim utjecajnim skupinama. 

Korporacija diktira na posredni, ali i subliminalni način svim našim životima. Iako se na prvi pogled korporativni svijet čini benevolentan, zapravo krije mnoge mračne tajne i dogovore ispod stola. U filmu je korporacija također definirana kao osoba sa psihopatskim sklonostima. To je jedna sjajna scena, u kojem redatelj povlači paralelu između fizičke osobe te korporacije kao pravne osobe. Kroz stručnu dijagnozu psihopata te njegovih sklonosti, možemo vidjeti da se većina toga preklapa s ponašanjem i odnosom korporacije prema okolini. 

Sad se postavlja pitanje kako je došlo do takvog imidža i takve analize?

Korporacija je imaginarni identitet koji je vođen ljudima odnosno „posebnom vrstom“ zvanom menadžeri. U filmu su isti opisani kao „trule jabuke“. Tim pogrdnim nazivom redatelji misle na menadžere u velikim, svjetskim kompanijama, koji često djeluju bez obzira na okolinu i prirodu. Bitno im je samo ostvarivanje zadanih poslovnih ciljeva, a šteta koju pritom uzrokuju za okolinu i društvo ne smatraju vlastitom odgovornošću. Smatra se da se broj takvih „trulih jabuka“ poprilično smanjio u odnosu na devedesete godine - odnosno vrijeme radnje filma. To je posljedica sve veće osviještenosti ljudi na utjecaj poslovanja korporacije, ali i strožih regulatornih mjera. 

Nadalje, kroz film se također provlači pitanje o moralnosti korporacije. Milton Friedman u filmu govori kako se od korporacije ne može tražiti moralno ponašanje, nego da su za to zaduženi menadžeri. Po ovom zaključku su direktori na visokim pozicijama krivi za sve negativne eksternalije koje proizlaze iz poslovanja, ali ponekad i samog postojanja korporacije.  Milton Friedman smatra kako su korporacije umjetne osobe koje imaju svoju zadaću i cilj. Ljudi koji čine tu korporaciju imaju odgovornost. Pojedinac, kao voditelj poduzeća, može imati odgovornost, no - ako svoje preferencije prema npr. zaštiti okoliša želi poboljšati preko poduzeća - onda koristi novac poduzeća, što u pravilu znači novac vlasnika poduzeća, novac zaposlenika, novac kupaca, a ne vlastitim ulaganjima u organizacije koje se time bave.

Kao odgovor na zaključak Miltona Friedmana, Sam Gibara, koji je u prošlosti bio na visokoj poziciji u jednoj od svjetskih korporacija, iznosi tezu da menadžeri kao izvršni direktori često pristaju poduzeti korake koje inače nikada ne bi. Smatra se da korijen ove teze leži u ljudskoj prirodi. Naime, ljudi su po prirodi pohlepni i nezasitni. Ako su ljudi koji vode moćnu korporaciju pretežno vođeni profitnim motivom, onda takav stav prenosi i na cjelinu, u ovom slučaju samu korporaciju.

Neetični menadžer je menadžer čije odluke i način rada nisu u skladu s etičnim normama koje nalaže društvo i njegova kultura. Odluke takvog neetičnog menadžera najčešće imaju negativne posljedice za okolinu, što u je u konačnici i „toksično“ za samo poduzeće. Primjer neetičnih menadžera su bili skupina menadžera koji su radili za tvrtku Monsanto, u vrijeme skandala s goveđim hormonom. Unatoč znanstvenim dokazima da je hormon rasta za krave zdravstveno riskantan, tvrtka Monsanto je proizvodila taj hormon, te su ga naivni farmeri masovno koristili. Pogađate zašto? Naravno, kako bi povećali profit. Već spomenuta kompanija imala je mnogo afera, a njezin način djelovanja u lokalnoj zajednici bio je pokretač mnogih prosvjeda i nasilne policijske represije u zemljama Trećeg svijeta.

Kroz petogodišnje obrazovanje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, naučili smo kako je temelj svakog poslovanja i poslovnog odnos upravo pojedinac, jedan mali entitet u moru svjetske ekonomije. Taj pojedinac bio on trul, zreo ili poluzreo mora shvatiti da obavlja odgovoran posao i ne smije biti etički slijep. Etičko sljepilo kod menadžera uobičajena je pojava u današnjem hrvatskom društvu i upravo takav oblik ponašanja često dovodi osobe u neugodne situacije ili u ekstremnijem slučaju, pred sud. Usklađivanje poslovanja u skladu s prihvatljivim zakonskim ograničenjima i poštivanje legitimnih etičkih normi može korporacijama osigurati izbjegavanje odlaska na sud, ali i dobru reputaciju među kupcima, zaposlenicima, dioničarima, dobavljačima, regulatorima i javnosti. Upravo takav stav ključan je za uspješno poslovanje i mora biti ostvaren u sinergiji menađzera i korporacije u cjelini.